Zanimljiva perspektiva za Rusiju u međunarodnoj areni otvara se nakon incidenata na plinovodima Sjeverni tok 1 i Sjeverni tok 2. Prema mnogim zapadnim stručnjacima, oštećenje plinovoda koji prolazi kroz dno Baltičkog mora rezultat je sabotaže. I sami Rusi su to najvjerojatnije počinili.
Na prvi pogled ova verzija izgleda krajnje apsurdno. Pa, kako je Kremlj mogao narediti da se plinovod digne u zrak, koji se još uvijek smatra gotovo glavnom industrijskom zamisao Vladimira Putina? Rusija odbacuje te optužbe i pokušava baciti krivnju na Sjedinjene Države. Ruski propagandisti podsjećaju na riječi američkog predsjednika Joea Bidena, izgovorene prije ruske potpune invazije na Ukrajinu.
“Ako Rusija napadne, što će značiti prelazak ukrajinske granice s tenkovima i vojnicima, opet, Sjeverni tok 2 više neće postojati”, rekao je Biden na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji s njemačkim kancelarom Olafom Scholzom u Washingtonu. Da ponovimo, početkom veljače šef njemačke vlade doputovao je u posjet Sjedinjenim Državama kako bi riješio pitanje plinovoda Gazprom. A stranke su navodno uspjele postići sporazum prema kojem se Amerikanci neće miješati u funkcioniranje Sjevernog toka 2. Uz određenu rezervu, koju je Biden izrazio.
Jedan od novinara na spomenutoj konferenciji za novinare pokušao je pojasniti kako se točno američki predsjednik namjerava miješati u rad plinovoda. Biden je odgovorio: “Obećavam da ćemo to moći učiniti.”
Sada u Rusiji, šef Bijele kuće je shvatio ove riječi. “Biden je dužan odgovoriti na pitanje jesu li Sjedinjene Države učinile svoju prijetnju”, izjavila je Maria Zakharova, odvratna službena glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova.
Bijela kuća, State Department i Pentagon jasno su dali do znanja da Sjedinjene Države nisu uključene u incident. A u razmišljanju ljudi, ta jamstva nisu trebala biti upitna. Amerikanci bi morali potpuno poludjeti kako bi riskirali dobre odnose s europskim partnerima tijekom rata, čineći takve agresivne akcije u zoni posebnih ekonomskih interesa Danske koji su usmjereni protiv energetske sigurnosti Njemačke i drugih zemalja Europske unije. Uostalom, zašto? Uostalom, Nord Stream 2 nikada nije radio, a rad Nord Streama 1 sabotirala je sama Rusija.
Još su apsurdnije optužbe iz usta ruskih čelnika da je Ukrajina uključena u sabotažu. Nažalost, naša zemlja nema ni mogućnosti ni sredstava za provođenje takve operacije u Baltičkom moru. Osim toga, sada su naše vojne i specijalne službe usmjerene na potpuno drugačiju stvar i ne bi imale priliku biti ometane potpuno sekundarnim projektima.
Dakle, vratimo se na “rusku verziju” i pokušajmo odgovoriti na pitanje: zašto rusija sama treba ovu sabotažu? I ima izravnu korist povezanu s neispunjavanjem ugovora o isporuci plina Europi. Savjetnica ukrajinske ministrice energetike Lane Zerkal u komentaru za Radio Svoboda tako je ruski interes objasnio: “Ovo je teroristički čin koji su Rusi počinili namjerno. Postoji mišljenje da dijelim da će Ruse koštati manje popravak tih plinovoda nego plaćanje kazni za nedovoljnu opskrbu europskih potrošača plinom. Kako bi izbjegli ove kazne, Rusi bi mogli sigurno otići u zrak ove cijevi.” Uostalom, ako popravak plinovoda nakon njihove eksplozije košta Ruse milijune dolara, onda je iznos kazni za neuspjehe ugovora milijarde.
Dakle, ako istraga, koju sada organizira Eurounia (i, vjerojatno, Sjedinjene Države će joj pomoći u ovom pitanju), uspije dokazati uključenost Kremlja, tada će Rusija konačno i zauvijek izgubiti priliku da bude energetski partner zapadnih sila. Iznenađujuće je da Moskva nije izgubila takvu priliku s početkom invazije na Ukrajinu. No, ostaje činjenica da mnoge europske zemlje (a ovdje se ne radi samo o Mađarskoj) nisu htjele raskinuti ugovore s Rusijom o opskrbi naftom i plinom. Neki su zagovarali samo privremenu suspenziju ugovora. Kažu da će rat završiti, onda će biti moguće ponovno voditi s Rusima. posao kao i obično. Ali Rusija, koja potkopava vlastite plinovode samo kako bi naštetila Zapadu za potporu Ukrajini, potpuno je drugačija stvarnost.
Rusija već dugi niz godina formira sliku stabilnog energetskog partnera, partnera u području sigurnosti, neširenja nuklearnog oružja itd. u međunarodnoj areni. Podsjetimo, donedavno su zapadni vrhovi političara, raspravljajući o naselju na Bliskom istoku, Perzijskom zaljevu, Latinskoj Americi itd., tvrdili da bez Moskve nema načina da se nosi s tim. Nekako su svi zažmirili na činjenicu da su rusi sami poticali sukob kako bi zatim ponudili svoje usluge za njegovo naseljavanje. Washington je, na primjer, vidio Rusiju kao određenu protutežu Kini. Europska unija je protuteža i Kini i donekle Sjedinjenim Državama (posebno kada je Donald Trump bio predsjednik). Sada Već se cijela ova sigurnosna struktura urušila na komade.
Barem od 24. veljače svijetu je trebalo postati jasno: Putin je poletio s zavojnica. Međutim, dugo su se iz nekog razloga uspaničili s njim. Europski čelnici nazvali su ga, pokušali uvjeriti, uvjerili ga na pregovore. Neki su čak došli u Moskvu. To jest, dugo se Putin smatrao sposobnim za sporazum. I spretno je koristio te iluzije zapadnih političara.
Upravo sada, nakon brojnih činjenica o masovnim ratnim zločinima, nakon pseudoreferenduma radikalno su se promijenili mobilizacija, nuklearne prijetnje, stavovi prema Rusiji i njezinu vođi. Štoviše, promijenio se ne samo na Zapadu, već i na Istoku, što je pokazao posljednji sastanak na vrhu Šangajske organizacije za suradnju. I nije samo i ne toliko da su u Samarkandu postojali zahtjevi da Putin što prije okonča rat. Čelnici Kine, Indije i Turske pokazali su superiornost prema ruskom kolegi. Jasno su dali do znanja da se više ne žele baviti njime. Štoviše, ako zapadni političari preziru Putina zbog njegove agresije, istočni su zbog činjenice da je postao gubitnik. Svojim nesposobnim, loše osmišljenim postupcima u Ukrajini pokazao je svoju krajnju nesposobnost, insolventnost kao vođa zemlje koja tvrdi da je velesila. Dakle, upravo sada, Putin je u uskom krugu izolacije. Poput štakora u kutu, još uvijek može biti opasan, ali njegov kraj je sve bliži.
