Rusija je kolonijalno carstvo koje je uključeno u mnoge zločine. Moskovski grijesi pred svijetom su vrlo ozbiljni. Među njima su genocid nad pojedinim narodima, zadiranje u suverenitet i teritorijalni integritet drugih država, prisilna promjena granica, kolonizacija i rusifikacija, koncentracijski logori, pokolji, deportacije i represije. No, unatoč počinjenim zločinima, Moskva nikada nije privedena pravdi. A nekažnjeno zlo dovodi do novog zla.
Ruski rat protiv Ukrajine traje sedmi mjesec. Ali Rusi ne osjećaju kajanje ili pokajanje zbog oslobođene agresije. Nedostatak krivnje karakteristično je obilježje ruskog identiteta, koje je nastalo tijekom stoljeća. Rusi mogu biti nezadovoljni mobilizacijom, ali ne pokazuju znakove masovnog pokajanja za agresiju na drugu zemlju.
Prebacivanje krivnje na druge i nepriznavanje vlastitih zločina nacionalna je osobina Moskovljana. Za njih su krivi uvijek podmukli Zapad, loši Anglosaksonci, agresivni NATO, mitski nacisti, ali ne i oni. Čak i milijuni ubijenih za Ruse nisu razlog za pokajanje. Očite stvari koje izazivaju gađenje i osudu kod normalne osobe sasvim su prihvatljive u ruskoj svijesti. Uvijek je bilo tako.
Rusi su od škole naučeni iskrivljenoj percepciji svijeta. U ovoj izmišljenoj stvarnosti nema mjesta povijesnoj istini. Djela agresije na druge države i strašne zločine se ušutkavaju. Ili predstavljen kroz prizmu prikrivenih eufemizama. Osvajanje novih zemalja od strane Moskve tumači se kao “razvoj novih teritorija”. Kolonizacija prostranstava Sibira i Dalekog istoka nije se mnogo razlikovala od kolonizacije Afrike i Latinske Amerike. No, u ruskoj verziji priče, iz nekog razloga, to su potpuno različite stvari. Zato Rusija, koja je posljednje kolonijalno carstvo, dopušta sebi da ukori druge zemlje zbog svoje kolonijalne prošlosti.
Stoljećima je Moskva provodila mnoga djela agresije. Međutim, svi oni imaju potpuno opravdanje u ruskim povijesnim udžbenicima. Ratovi osvajanja proglašavaju se poštenima. A teritorijalne ilegalne tvrdnje Moskve protiv susjeda apsolutno su legalne i opravdane.
Iz nekog razloga, ruski povjesničari i propagandisti vjeruju da je Rusija imala sve razloge za izvođenje agresije u Europi, jer joj je bio potreban pristup lukama i morima bez smrzavanja. U udžbenicima se iskreno napominje: osvajanje obale Baltičkog mora bilo je povijesni zadatak Rusije. Ali iz nekog razloga, druge države i narodi nisu željeli razumjeti tu iskrenu ekspanzionističku želju Kremlja. U svakom slučaju, prema Rusima, oni su učinili samo ono što su se vratili u zemlje koje su nekada pripadale njima. Oslobodili su, presjekli prozor u Europu, pružili “bratsku pomoć” – omiljene eufemizme zlog carstva. Ali kako možete “osloboditi” teritorije koji nikada nisu pripadali vama? Kako sebi možete pripisati povijest drugih zemalja, iste Rusije, kako biste zatim iznijeli teritorijalne pretenzije svojim susjedima? Samo se Moskva toga sjetila.
Rusija je kolonijalna zemlja čiji narodi imaju pravo na samoodređenje i neovisan razvoj. Ali u svijetu je iz nekog razloga uobičajeno govoriti samo o kolonijalnim carstvima, koja su odavno nestala s političke karte. I ne primijetite čudovište koje sustavno uništava cijele narode.
Rusima se iz školskih klupa govori da su nacionalni oslobodilački pokreti nešto što se može dogoditi bilo gdje, ali ne i u Rusiji. U Rusiji je želja naroda koji su dio nje da steknu neovisnost neprihvatljiv strašan zločin. Separatizam, koji se mora zadaviti u korijenu. Manifestacija nacizma, protiv kojeg se mora žestoko boriti. Prema Rusima, Ukrajinci nemaju pravo na svoju neovisnu državu. Stoga bi 1918. godine Njemačka mogla okupirati Ukrajinu. Ali kada su horde boljševičke vojske napale Ukrajinu, to nije bila invazija, već unutarnji ukrajinski rat protiv “buržoaskih nacionalista”.
Rusi ne priznaju genocid ukrajinske nacije u dvadesetom stoljeću. Nemaju unutarnji osjećaj krivnje za milijune ubijenih Ukrajinaca. Osim što nema pokajanja za sve zločine komunističkog režima. Stoga, Lenjinovo tijelo još uvijek leži nepokopano u Moskvi. Ulice u Ruskoj Federaciji nazvane su po komunističkim vođama. A Lenjinovi spomenici stoje na trgovima gradova i mjesta agresorske države.
Rusi s pjenom blizu usta dokazat će da su Ukrajinci sami umrli od gladi, stavili ih u koncentracijske logore gulaga, organizirali deportacije i represije. A sada sami granatiraju svoje gradove i ubijaju civile. Takva je njihova opsjednuta vizija svijeta i obrnuta ideja uzročno-posljedičnih odnosa. U zemlji u kojoj se Staljin smatra jednim od najboljih vladara u povijesti, vlada potpuno drugačiji moral.
Kada je Treći Reich izgubio rat 1945. godine, pobjednici nisu sumnjali da krivnja za njegovo rješavanje nije samo na Hitleru. Nitko nije imao iluzija da samo jedan Hitler sa svojim unutarnjim krugom.Odgovoran sam za holokaust, a svi Nijemci nisu krivi ni za što. Američki predsjednik Franklin Roosevelt jasno je rekao: “Njemački narod mora shvatiti da je cijela nacija sudjelovala u bezakonju, u zavjeri protiv moderne civilizacije.” Stoga se denacifikacija Njemačke nije sastojala samo u osudi vođa Trećeg Reicha, već u svojevrsnoj prisili na pokajanje. Svijest o odgovornosti cijele nacije za agresiju, genocid, za zločine protiv čovječnosti.
Nijemci su bili prisiljeni iskopati mjesta masovnih grobnica. Mnogi od njih prisilno su odvedeni u koncentracijske logore kako bi pokazali zločine Trećeg Reicha. Nijemcima su pokazane snimke vijesti s njihovim ubojstvima i mučenjem milijuna ljudi. Sudovi su razmotrili 3,6 milijuna slučajeva koji uključuju obične građane u zločine nacističkog režima. Plakati “Ovi zločini su vaša krivnja” visjeli su na ulicama.
Od knjižara i knjižnica poslijeratne Njemačke zaplijenjeno je oko 30 tisuća naslova knjiga koje veličaju njemački imperijalizam. Njemački udžbenici povijesti su promijenjeni. Iz njih su nestali paragrafi o veličanstvenim pobjedama njemačkog oružja s ideološkim opravdanjem za osvajanje drugih naroda i teritorijalnih pretenzija. U školama su djecu počeli učiti da je Njemačka odgovorna za zločine i početak Drugog svjetskog rata. Znanstvenici su se pridružili procesu transformacije javne svijesti. Poznati filozof Karl Jaspers tvrdio je: “Svaka osoba je odgovorna za to kako se njome vlada zajedno s drugima.”
Denacifikacija Njemačke bila je uspješna. Iako je trebalo puno godina. Danas su Nijemci priznali krivnju za zločine iz Drugog svjetskog rata. Na ulicama njihovih gradova nema spomenika Hitleru, Goebbelsu ili Himmleru. Znakovi na kućama, nazivima kvadrata i trgova ne veličaju poznate figure Trećeg Reicha. Zato što je Njemačka priznala krivnju za agresiju i ubijanje milijuna.
Rusija je krenula potpuno drugačijim putem. Iako je Moskva, zajedno s Trećim Reichom, izravno odgovorna za izbijanje Drugog svjetskog rata, a zločini rusko-komunističkog režima nisu ništa manji od zločina nacista, u ruskom društvu nema znakova kajanja ili osude. Naprotiv, postoji životinjska fascinacija njezinim zločinima i prijeteće arogantna: “možda pavtarit”. Veličanje i veličanje vlastitog imperijalizma i opravdavanje politike uništavanja drugih naroda.
Sve je to posljedica nekažnjavanja. Rusija je odavno zaslužila Nürnberški sud. O denazifikaciji, demilitarizaciji i dekolonizaciji. Ali do sada je to uspjela izbjeći. Što ima vrlo loše posljedice za cijeli svijet. Nekažnjeno zlo dovodi do novog zla. Izopačuje, uništava sve ostatke zdravog razuma. Pretvara ljude u zombije programirane da ubijaju i ne mogu razmišljati izvan sustava. Rusija ima vrlo ozbiljno iskustvo ratova osvajanja, širenja i razaranja cijelih naroda. On zna kako proizvesti vrhunske laži i prijetiti drugima. Ali nema iskustva u kaznenom progonu, kažnjavanju, kajanju.
Da bi Rusija bila odgovorna i kako bi se osiguralo da više nikada ne prijeti drugim narodima i državama, mora se nepristrano procijeniti. Nazvati carstvo zla carstvom zla. Genocid je genocid. Kolonijalna politika – kolonijalna politika. I ne igrati se apstraktnim eufemizmima i pokušati opravdati još jedan čin agresije Moskve svojim posebnim interesima. Zlo koje Rusija nosi u svijet već nekoliko stoljeća konačno mora biti kažnjeno.
