Svi smo više puta čuli takve formulacije kao što su “pravi kozak”, pa čak i “pravi ukrajinski”. Naglasak na “autentičnosti” trebao bi a priori uključivati barem neku elementarnu studiju, ili barem pomirenje i usporedbu s “lažnim”. No, već najjednostavnijom analizom slijedi da su u većini slučajeva to umjetni konstrukti, koji vrlo često imaju književno, au naše vrijeme i filmsko podrijetlo. Da su te klišeizirane slike proizvod nečije svrsishodne i svjesne aktivnosti, stare ideološke borbe i propagande. Na primjer, da kozački mit nije samo suzne patetike Tarasa Ševčenka, ne znanstvenika, već i megatalentiranog pjesnika i umjetnika, ali i ne manje talentirane Mykole Gogol. Zahvaljujući “Taras Bulbi” u našim ogromnim prostranstvima uspostavljeni su glavni ideologemi ruske, carske i povijesne politike.
Nije tajna, ali čak i dobro istražena tema povjesničara i publicista Klimentija Fedevicha o ruskoj upotrebi kozačkih tema za formiranje jasnih antikatoličkih i antipoljskih osjećaja među svojim pravoslavnim građanima. Tako se korijeni veličanja ukrajinskih kozaka protežu sve do vremena carske Rusije. Kozački mit, poput samog Hetmana Bohdana Khmelnytskog, odavno je ukorijenjen kao glavni temelj onoga što sada gadimo nazivamo “ruskim svijetom”. U sovjetskim vremenima ovom antizapadnom mitu dodani su atributi beskompromisne klasne borbe. Uz okrutnu osvetu “poljskim gospodarima”, “isusovcima”, “židovskim stanarima”. A ako tome dodamo povijest “ujedinjenja” i krv haidamačke regije, uopće nije iznenađujuće da samo oni koji “nisu izdali pravoslavnu vjeru”, borili se za “svetu Rusu”, isklesane Poljake, katolike, Uniate, bogate Ukrajince i Židove postaju pravi Ukrajinci.
I vjerujte mi, ova antizapadna kozačka mitologija se jedva promijenila čak ni u naše vrijeme. Gledajući “edukativne” ukrajinske dokumentarce, osobito uz sudjelovanje liječnika povijesnih znanosti Chukhleb i Co., ne prestaje se čuditi primitivnosti predstavljanja starog sovjetsko-ruskog narativa. Služeći ga u svoj hibridnoj ružnoći postavljenih scena, lažnoj igri glumaca i prepričavanju ideoloških konstrukata moderne ruske propagande. Propaganda u kreativnosti i umjetnosti slike stvarnog, sa stajališta Rusije, ukrajinskog. Takav da će za pravoslavnu Rusiju grlo glodati, nikada više neće dopustiti dominaciju “poljskih majstora”, nemilosrdnog rezača koji samo pada na koljena pred kraljicom, spreman ubiti vlastitu djecu jer su bili u iskušenju čari zapadne civilizacije. U isto vrijeme, malo blesav, zao, škrt, lukav i uvijek spreman izdati malo rusa za povoljnu cijenu.
Ne samo veliki ruski pisci, već i domoljubni ukrajinski kreatori, umjetnici i glumci bili su uključeni u rusko formiranje slike “pravog” Ukrajinca. Uostalom, izvanredni ukrajinski glumac Bogdan Stupka nije odbio ulogu u filmu komunističkog Bortka “Taras Bulba”. U ovoj antizapadnoj himni, koju je preobrazio ruski propagandist. Gdje su glavni neprijatelji “pravih” Ukrajinaca Poljaci, katolici, gospodari i cijeli zapadni svijet. De Gogolov slogan “Za Rusiju” pretvorio se u “Za Ruskuyu zemlya”, “Za Rasiyu”. U filmu, koji je postao središnja figura propagande “ruskog svijeta” u naše vrijeme. Također, poznati nacionalist Bohdan Beniuk nije odustao od uloga zlog ukrajinskog zastavnika. Iskreni ukrajinac i domoljub nisu prezirali ulogu anegdotalne “hahle”. A takvi ljudi koji su željeli pomoći Rusima u stvaranju slike “pravog” Ukrajinca bili su desetak. Što je s onim “pravim”?
Jasno je da se svi oni pisci, redatelji, glumci, kulturne ličnosti, znanstvenici koji su vjerovali da je potrebno reći “na ukrajinskom” o ukrajinskoj povijesti, to jest, nekritički, nisu se mnogo razlikovali od Rusa. Činilo im se da ako promijenite plus u minus i obrnuto, ali ostavite staro povijesno platno, dobivate megadomoljubni proizvod. Ako pažljivo pogledate filmsko stvaralaštvo ukrajinskih redatelja u posljednjih trideset godina, ispada da su filmovi snimljeni na račun ukrajinske dijaspore isti ekstremno ideološki sovjetski podrigivanje. Da su svi ti “Atentat. Jesensko ubojstvo u Münchenu”, “Invictus”, “Željezna stotka” nemaju nikakve veze s kinom. To su neka vrsta uznemirenosti kako bi se zadovoljila taština prekomorskih boraca, njihove djece i unuka. To su mrtvi likovi koji govore citatima iz stranačkih borbenih listova, ideološkim djelima i uputama. Oni mogu razgovarati samo s slabo obrazovanim i sentimentalnim pristašama starih zastarjelih ideologija. Oni neće izazvati živo divljenje ili želju za oponašanjem, čemu su se tvorci proizvoda toliko nadali. I to je dobra stvar. Jer “voštane figure” ne mogu poslužiti kao primjer pravog domoljubnog Ukrajinca.
Ipak, ostaje otvoreno pitanje zašto se to dogodilo, da su upravo određeni redatelji dobili takve scenarije privatno, a posebno javno financiranje? Naravno, ovdje je ulogu odigrala takozvana domoljubna konjunktura. Pa, koji će nacionalno osviješteni ministar podići ruku da ne da novac za domoljubni film o pravim Ukrajincima? O mladim momcima koji su poginuli u bitci kod Krutyja? Naravno, nijedna. A činjenica da će se film pokazati kao slaba kopija sovjetske ideološke kinematografije i da će mu nedostajati bilo kakvog razmišljanja o uzrocima smrti ovih mladih Ukrajinaca nije riječ. Film je izašao, malo je pogledan i zaboravljen. Jer loše ne impresionira i ne pamti se. Iako je snimljen u potpuno drugu svrhu – za jačanje domoljubnog duha u ukrajinskom društvu. Ispalo je obrnuto. Odraslima se ovaj film nije svidio, jer su se iz sovjetskog iskustva sjetili koliko čak i ideološka kinematografija može biti zanimljiva unatoč okolnostima. Nije došao mlad jer nije imao nikakve veze sa stvarnim životom. Kao rezultat toga, tema je razmažena, a novac se troši.
Štoviše, nakon objavljivanja brojnih ukrajinskih povijesnih filmova o “pravim” Ukrajincima, poput priče o atamanu Simonu Petliuri, mnogi Ukrajinci razvili su gotovo averziju prema filmskim pričama s primitivnim ideološkim zapletom i igrom razine sjevernokorejskog kazališta s labavom šminkom. S lijepljenim bradama, lažnim emocijama i “ispravnim”, prema autorima, ideološkim naglascima. U tim filmovima umjetnost i smišljanje govore od prvog do posljednjeg kadra. Odbija odlomke zastarjelih udžbenika s mrtvom težinom.
No, na sreću, borci u sadašnjem ratu vrlo lako prolaze bez povijesne ideološke patetike i nekako nisu dorasli pronalaženju “pravih Ukrajinaca” u svom borbenom društvu. Jer pravi za njih su svi koji vjerno brane svoj rodni kraj i svoj narod. Podsjećamo, ne ideologija, ni politička doktrina, a pogotovo ne politička stranka sa svojim političkim beaumontom.
Zanimljivo je da su se stari povijesni narativi, koje su donedavno vladini dužnosnici iz povijesne politike spretno gurali u obliku nacionalne ideologije, pokazali nepotrebnima. Koliko su brzo rekviziti “prave” nacionalne kulture, koje su producirali pisci, umjetnici, kazališta ” Spilchan”, kao i zborovi i plesne skupine, bili prekriveni barutom. To je nedavno napravljeno izdašnim financiranjem iz državnog proračuna netalentirani filmovi o povijesnim temama već su zaboravljeni. Jer filmovi s propagandnom komponentom i umjetnom domoljubnom estetikom u početku su sekundarni proizvod. Ali to se ne odnosi na uvjerenja boraca “kauča” za pravu povijest, čistu naciju i za “prave” Ukrajince. Koji čekaju pobjedu da ponovno ponude svoje usluge na račun državnog proračuna. Pitanje ostaje otvoreno. Hoće li opet uspjeti?
