Afganistanska tema nije napustila naslovnice svjetskih medija više od mjesec dana. I, najvjerojatnije, neće uskoro izblijedjeti u pozadinu. Teško je zaboraviti snimke odvažnih talibana koji se razmeću zarobljenim američkim oružjem, a još više snimke kaosa na aerodromu u Kabulu nazvane po Hamidu Karzaiju, gdje su ljudi bili spremni riskirati vlastiti život samo kako bi pobjegli iz zemlje koju su zarobili talibani.
U Ukrajini je riječ “Afganistan” ispunila prednost u posljednjem desetljeću postojanja SSSR-a. Predstavnici moje generacije savršeno se sjećaju kako se ta riječ vihorom probila u naš svakodnevni stagnirajući socijalistički život. Netko ga je izgovorio s užasom, netko s ponosom, netko s nadom. Da, bilo je i onih koji su željeli ići u taj rat: iz vojno-romantičnih ili čisto pragmatičnih motiva. Netko je, podlegavši sovjetskoj propagandi, nastojao postati heroj, pokriti svoje ime slavom. Netko je shvatio da će veterani rata u Afganistanu dobiti znatne povlastice, posebno za upis na sveučilišta. Čak bi se i pravni mogao prijaviti bez natječaja. Nitko se nije usudio izbaciti veterane s fakulteta zbog akademskog uspjeha ili pijanog razvrata. Za “Afganistance” zakoni nisu napisani.
Tada je bilo teško pronaći osobu, obitelj, koja neće biti pogođena invazijom sovjetske vojske u Afganistanu. Netko je izvršio “međunarodni dug”, netko je sreo cinkove lijesove ili osakaćenog rođaka.
Crni dani počeli su za studente. Nije više bilo odgode od vojske, oduzeti su ih nakon prvog ili drugog tečaja, ne dopuštajući im da prođu vojni odjel i dobiju časnički čin. Omamili su sve, koji više nisu izuzeti iz službe ni paušalne, srčane ili želučane bolesti, te još 90% bolesti za koje su ročnici prethodno dobili “bijelu kartu”. Stoga je bilo gotovo nemoguće “oporaviti se”.
Samo službena potrošnja na afganistanski rat iznosila je 5 milijardi rubalja godišnje. Zapravo, tajni i neizravni troškovi bili su mnogo veći.
Negativan stav društva, odvajanje mladih od rada i studija i mahniti financijski izdaci na kraju su učinili svoje u ubrzavanju raspada Sovjetskog Saveza.
A sada neki ruski analitičari pokušavaju nametnuti “afganistanski” scenarij za SSSR na američkom tlu. Kažu da su Sjedinjene Države i njezini saveznici uložili bilijune dolara u Afganistan, odvezli tamo puno oružja, obučavali vojsku 20 godina, provodili razne obrazovne, medicinske i infrastrukturne projekte. I sve je uzalud. Stoga se zaključuje: afganistanski poraz Sjedinjenih Država dovest će do raspada same zemlje, kao što se dogodilo sa SSSR-om. Štoviše, nemogućnost cijelog zapadnog svijeta da demokratizira jednu zemlju svjedoči o njegovoj krajnjoj slabosti, predviđa brzi pad.
Zanimljivo je da u skladu s ruskim međunarodnim stručnjacima pjevaju i njihovi ukrajinski kolege. A to nikako nije o stručnjacima za kauče, već o naslovljenim politolozima. Na primjer, pisac, politički analitičar, kandidat političkih znanosti Serhiy Postolovsky u kolumni na web stranici časopisa “NV” navodi:
“Važno je da su sada Sjedinjene Države koloplet kontradikcija, unutarnjih sukoba i nesporazuma u kojem smjeru dalje. Također je važno da mnoge zemlje sada gledaju Washington, a same također ne razumiju što dalje. Apatija i neizvjesnost ono su što prati svakodnevni život demokratskih zemalja danas.
A u isto vrijeme, diktature i autokrati našeg vremena nastavljaju svoje kretanje naprijed bez ikakve sumnje. A to je signal ne samo za Sjedinjene Države, već i za demokraciju općenito. Uostalom, može se dogoditi da će za deset godina “američki domino efekt” dovesti do činjenice da će autokracija ili “prosvijetljena diktatura” pobijediti demokraciju, jer će biti učinkovitija u ekonomskom smislu i pitanju socijalne zaštite građana”.
Na kraju, ništa novo, toliko puta razni politolozi, kulturnjaci, filozofi najavili su smrt zapadne civilizacije. Iz kultne knjige “Sumrak Europe” Oswalda Spenglera, napisane pod dojmom Prvog svjetskog rata. A onda se ispostavi da je “vijest o smrti bila preuranjena”, jer zapadni svijet nastavlja živjeti, cvjetati, pa čak i ostati u globalnoj avangardi.
Zašto povlačenje američkih vojnika iz Afganistana nikako nije poraz Sjedinjenih Država u ratu, naša je publikacija već napisala, dajući argumente koji bi trebali biti sapienti sat. Dakle, mnogi su bili uplašeni snimkama kaosa na aerodromu u Kabulu. Doista, nešto slično nije se dogodilo tijekom povlačenja sovjetskih vojnika iz Afganistana 1989. godine. Ali ukazuje li to na superiornost SSSR-a nad Ujedinjenim narodima? Država? Uopće ne. Jer tada, prije 32 godine, čak i oni Afganistanci koji su surađivali s okupatorskim snagama nisu nastojali ući u sovjetski raj. Ali sada teže Americi. Da, i toliko da su spremni držati se za stajni trap zrakoplova, doći u Sjedinjene Države ili umrijeti.
Ali odmaknimo se od Zapada i obratimo pozornost na Ukrajinu i posljedice za nju okončanja afganistanske kampanje. Ovdje već spomenuti Sergej Postolovsky piše:
“Bidenova izjava trebala bi ubrzati prosvjetljenje u Ukrajini. Moramo shvatiti da sad sigurno SJEDINJENE Države neće poslati nijednog vojnika da umre u ukrajinskom Donbasu. Smanjuje se i vjerojatnost plana za uvođenje mirovnih snaga, a ako se takav plan uvede, tek nakon što Ukrajina provede “Steinmeierovu formulu” i podliježe sudjelovanju ruskog kontingenta u mirovnoj misiji u Donbasu. Je li to korisno za nas? Pitanje je retoričko”.
Govorimo o apelu američkog predsjednika Joea Bidena naciji u vezi s povlačenjem vojnika iz Afganistana. Vrijedno je obratiti veću pozornost na jedan odlomak iz ovog govora:
“Odluka o Afganistanu ne odnosi se samo na Afganistan. Radi se o kraju ere velikih vojnih operacija za transformaciju drugih zemalja. Proveli smo protuterorističku misiju u Afganistanu s ciljem borbe protiv terorista i zaustavljanja napada. Ali to se pretvorilo u izgradnju nacije, u pokušaj stvaranja demokratskog, kohezivnog i ujedinjenog Afganistana, što nikada nije učinjeno u mnogim stoljećima povijesti ove zemlje. Napuštanje ovog svjetonazora i raspoređivanje velikih postrojbi učinit će nas jačima, učinkovitijima i sigurnijim kod kuće.”
Dakle, radi se samo o “kraju ere velikih Vojska operacije za transformaciju drugih zemalja”. Stoga je malo vjerojatno da će Washington poslati vojni kontingent u Ukrajinu kako bi zaštitio Ukrajince od ruske agresije. Ali je li itko stvarno računao na to? Osim ako nisu vrlo naivni ljudi.
No, američka administracija ne odbija pomoći Ukrajini u provedbi demokratskih reformi i izgradnji agencija za provedbu zakona iu drugim sigurnosnim pitanjima. O tome svjedoče sporazumi tijekom posjeta ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskija Sjedinjenim Državama. Konačnim memorandumom koji su potpisali Zelenski i Biden jasno se popravljaju namjere stranaka da sigurnosnu suradnju podignu na novu razinu. I imajte na umu da se posebno ne spominje ni “Steinmeierova formula”, ni sporazumi iz Minska općenito.
I u tom kontekstu, povlačenje američkih i savezničkih vojnika iz Afganistana trebalo bi koristiti isključivo Ukrajini. Uostalom, od sada Zapad neće trošiti sulude svote na ovu kampanju. A prema mišljenju stručnjaka, samo su Sjedinjene Države svakodnevno trošile oko 300 milijuna dolara na afganistanske poslove. Čak je i zastrašujuće zamisliti. Pogotovo ako pretpostavimo da bi ta sredstva mogla biti usmjerena u Ukrajinu. Da, barem desetina njih.
Od sada će se Zapad manje fokusirati na srednjoazijsku regiju, pa se hipotetski više skrbi može pokazati Ukrajini. Hoće li htjeti? Moram to željeti. Pogotovo Sjedinjene Države, jer sadašnjoj administraciji Bijele kuće očajnički je potrebna neka vrsta vanjskopolitičke priče o uspjehu usred nezadovoljstva američkih građana “afganistanskim porazom”. Ukrajina je samo vrlo vezana za takvu ulogu. Stoga, nadajmo se najboljem.
