Prije tri tjedna fotografije okrvavljene žene iz Černihiva proširile su se ukrajinskim Instagramom i pogodile neke zapadne medije. Julija Matvienko (33) preživjela je dolazak ruske rakete u vlastiti stan, sama spasila tri djevojčice i nekoliko tjedana otvoreno na Instagram pričama govorila o strahotama rata u Černivu.
razgovarali smo s Julijom Matvienko o strašnom ratu, nevjerojatnom spasenju i reakciji društva na iskrenost u mreži.
“Djeca su se molila cijelo vrijeme”
Jutro 24. veljače u obitelji Julije Matvienko nije se mnogo razlikovalo od jutra milijuna drugih Ukrajinaca. Juliju je pozvao vojnik i obavijestio o početku rata. Julija je majka troje male djece u dobi od 7, 4 i 1 godine. Posljednjih sedam godina obitelj je živjela u stanu u blizini centra Chernihiva.
“Suprug mi je rekao da pokupim svoje stvari i odem s djecom u blizini Černijeva do njegove majke, jer postoji kuća, ima vode, hrane i tamo ćemo svi biti zajedno. Našli smo se i otišli”, prisjeća se Julija Matvienko. U ovoj kući obitelj je živjela tjedan dana, cijelo vrijeme uz zvukove eksplozija.
Žene i djeca skrivali su se od ruskih raketa u podrumu i hodniku kuće. Svakim danom eksplozije su postajale sve više i više i zvučale su sve bliže i bliže. “Tamo su se jako čule eksplozije, jednog dana granata je odletjela vrlo blizu nas – udarila je u trgovinu i izgorjela je. Bilo je vrlo, vrlo zastrašujuće, moja djeca su naučila molitvu “Oče naš” i stalno se molila tijekom eksplozija, bojeći se svakog zvuka”, prisjeća se Julija.
Yulia Matvienko, u dobi od 33 godine, po drugi put proživljava strahote rata. Žena je porijeklom iz Severodonetska, a kada je “ruski svijet” došao u njezin dom 2014. godine, bila je trudna. Zajedno sa suprugom Julijom Matvienko uspjela je pobjeći u Černihiv, gdje su živjeli gotovo osam sretnih godina i rodili tri kćeri.
Obitelj Julije Matvienko prije početka rata u punom opsegu
Tjedan dana nakon početka rata, Julija se odlučila vratiti u Chernihiv sa svojom djecom. U to se vrijeme situacija u blizini grada počela pogoršavati, au središtu Chernihiva bilo je manje-više mirno.
“Ruska vojska otišla je u Chernihiv s periferije, pa je postalo vrlo opasno ostati ovdje. U Černivu živimo u centru, pa sam mislio da će tamo biti mirnije. Stigli smo kući ujutro. Kupio sam djecu, pokrio ih u hodniku, iza dva zida. Bilo je mirnije i za djecu i za mene”, prisjeća se majka brojne djece.
Pred podne istog dana Julia je odlučila staviti svoju najmlađu kćer u krevetić. Starija djeca u tom trenutku igrala su se u hodniku – najsigurnijem mjestu u stanu. Najmlađa kći nikada nije zaspala, a to joj je najvjerojatnije spasilo život.
“Stvarno nije htjela ići u krevet i pustio sam je da se igra sa starijim kćerima u hodniku. Pratio sam je, hodao malo dalje hodnikom do kuhinje i… dogodilo se ovdje”, prisjeća se Julija i kaže da se sve dogodilo tako brzo da nije odmah shvatila što se točno dogodilo.
“Bila je tako zaglušujuća tišina. I sve je palo na mene. Prozori, vrata, zidovi, hladnjak i štednjak su izbijeni, namještaj. Djeca su počela plakati, vrištati. Najviše ih je plašilo to što sam sav u krvi. Uho mi se otvorilo, ruka i duboke rane na licu. Zapravo sam krvario i uprljao djecu s tim. Morao sam izvući djecu ispod olupine zida jer su sva trojica bila preopterećena. Kad sam ih iskopala, vidjela sam nešto nevjerojatno: na njima nije bilo niti jedne ogrebotine”, kaže Julija.
Živote Julije i njezino troje djece spasila je činjenica da su u vrijeme udara bili iza dva zida. Međutim, Julia je ranjena krhotinama i izgubila je mnogo krvi.
Ruska raketa potpuno je uništila stan u kojem je živjela Julijina obitelj. Sve je eksplodiralo i srušilo se u sekundi. Okrvavljena žena uzela je troje uplašene djece i istrčala s njima van. Ona je – u pidžami i papučama, djeca bosa – istrčala na hladnoću.
“Vojska je došla k nama i odvela nas u dječju bolnicu. Lice, uho i rane na ruci su mi bile ušivene tamo. Onda je djecu odvela sestra mog muža k njoj, a ja sam prebačena u bolnicu za odrasle. Ležao sam tamo tjedan dana. Bolnica je bila vrlo dobro tretirana, hranjena, ali tamo je također bila vrlo zastrašujuća. Bili smo na drugom katu – bili su veliki prozori i stalno su se, pogotovo noću, čuli kako lete avioni, kako su bacali bombe, zidovi i prozori stalno su se tresli. Jednog dana otišao sam u sklonište za bombe u bolnici – tamo je ležalo puno porao ljude”, kaže Julija Matvienko.
“Rečeno mi je da mi je na licu boja, a ne krv”
Odmah nakon udara u stan ruske rakete, Julija je počela fotografirati sve posljedice ovog napada na svom telefonu. Javila se. Instagram Krvave fotografije sebe, vašeg uništenog doma. Ove fotografije letjele su ne samo oko Instagrama, već i nekih zapadnih medija.
“Nekako sam, prema svojoj navici, sve pokazala na Instagramu, odmah sam se slikala – htjela sam pokazati fotografije prijateljima kako bi razumjeli što se događa. Nakon toga, moja fotografija je proletjela cijelim Instagramom. Počeli su mi nuditi pomoć, suosjećali sa mnom. No, nažalost, bilo je negativnih komentara. Mnogi su pisali da to nije bila krv na mom licu, već boja i predbacivali da ljude u tako teškim okolnostima nije briga za fotografije. Ali, znate, svaka osoba reagira na takve stvari na svoj način”, rekla je Julija Matvienko.
Yulia Matvienko na blogu na Instagramu progovorila o strašnim događajima u ratu
Isprva je Julia pokušala reagirati na sve negativnosti koje je dobila od stranaca. Ali njegova je publika rasla i odgovorila na sve, objašnjavajući istinu svima postala je nerealna. Na kraju je Yulia Matvienko prestala obraćati pozornost na poruke ruskih botova i nastavila što detaljnije opisivati svoje buduće dane u Chernihivu.
“Nakon tjedan dana u bolnici otišla sam vidjeti djecu. Ostali smo u ovom stanu još nekoliko dana. Spavali su samo u hodniku, jer su jako bombardirali grad, glasno se čulo. Nismo imali vode kod kuće. Izašli smo van u potrazi za vodom i hranom. U trgovinama nije ostalo ništa, osim šampona i kućnih kemikalija. Nekako smo uspjeli pronaći nešto hrane u nekoj podzemnoj trgovini”, prisjeća se Julija.
Unatoč užasima kroz koje su Julia i njezino troje male djece morali proći, ostala je što pozitivnija na svom blogu. “Danas smo uspjeli kupiti samo peciva od hrane… Voda nije pronađena. Pa ništa, idemo škripanje”, “Napokon sam oprala glavu! Šteta je što bez maske” – Julijine publikacije kažu da se život nastavlja čak i u najgorim uvjetima.
Nakon nekog vremena Julija i njezina djeca ponovno su morali promijeniti mjesto stanovanja – po četvrti put. Vojska, zaposlenici yulinskog čovjeka, odveli su obitelj u stan u centru grada – u ovom trenutku to je bila najsigurnija opcija. “Moja djeca su bila jako uplašena i spavala su samo u hodniku. Bilo je jako puno čuti avione kako lete i tijekom svake eksplozije djeca su se ponovno molila”, prisjeća se Julija Matvienko.
Tada se situacija u Černivu počela naglo pogoršavati – svjetlo, plin i voda su nestali. Dobivanje bilo koje hrane postalo je izuzetno teško. Lokalno stanovništvo donijelo je kruh – da bi ga dobili, bilo je potrebno stajati u redu. “Štruca kruha prodana je za 25 UAH-a i podijeljena je jedan komad u ruci, a to je još uvijek normalna cijena”, prisjeća se Julija stvarnosti života tijekom rata.
Da bi se dobila čak i voda koja se ne pije u Chernihivu, bilo je potrebno stajati u redu. Za hranu, ako je bilo moguće donijeti je, bilo je i redova
Prošlo je još nekoliko dana. Situacija s granatiranjem stambenih zgrada u Chernihivu postajala je strašna. Uz humanitarnu pomoć, struju i vodu. Tako su Julia i njezina djeca odlučili napustiti grad dok je to još bilo moguće.
“Moj suprug je došao i odveo nas u Kijev, gdje smo proveli noć u pansionu. Sljedećeg jutra otišli smo u Lavov. I na današnji dan, baš u redu za kruh u Černihivu, gdje sam stajao, 10 ljudi je upucano, a kasnije su granatirani u bolnicu u kojoj sam ležao. Tada su digli u zrak most, koji je dobio humanitarnu pomoć…”, – kaže Julija.
Julija Matvienko uspjela je doći do relativno sigurne regije Ukrajine, a za nekoliko dana ona i njezine tri kćeri otišle su u Portugal. Julijin suprug ostaje u Černivu, koji svakodnevno granatira ruska vojska.
Danas pokušavaju pretvoriti Černiiv u drugi Mariupol – Rusi, koji nisu uspjeli zauzeti grad, bombardirati ga i raketirati, ne dopuštaju uvoz humanitarne pomoći. Prema službenim podacima, od 29. ožujka ubijeno je 350 civila, a još 400 ranjeno u Černivu. Većina stanovnika Chernihiva, poput Julije i njezine male djece, napustila je grad, ali se nadaju da će se tamo vratiti.
“Naravno da želim ići kući… pa, naše kuće više nema, ali zajedno s mojim suprugom tražit ćemo novi dom, obnoviti Ukrajinu”, sažima Julija Matvienko.
